URBANOTVORNOST 

Čitav prostorni potez od Trga Labinskih rudara do Pijacala sagledan je kao cjelina kojoj prije svega nedostaje čisto prometno rješenje. Glavne prometnice u smjeru istok-zapad poprečno dijele cjelinu na 2 zone: zonu „ulica“ (prostor visokog koeficijenta izgrađenosti, stambeno/ poslovno/ proizvodni program te zonu „trgova“ (prostor nižeg koeficijenta izgrađenosti, kulturno/ uslužno/ prodajni program). Rješenje artikulira danas prostorno nedefiniranu os od Trga Labinskih rudara do Pijacala, koja uz sebe veže javne sadržaje (osnovna škola, crkva, tržnica, srednja škola sa sportskom dvoranom, multimedijalni kulturni centar Pijacal) 

EKONOMIČNOST RJEŠENJA 

Pijacal, prostor pretežno namijenjen kulturi i umjetnosti, prostranim javnim plohama trgova, amortiziran je financijski većom gustoćom izgradnje poslovno-stambene zone na sjeveru.

Bivši rudarsko-industrijski kompleks dio je Montuorijevog regulacijskog plana Podlabina iz 30-tih godina 20.stoljeća. Značajka ovog plana je visoki stupanj urbaniteta, zbog čega je i predloženi novi zahvat kontekstualiziran svojom urbanotvornošću u postojećoj strukturi. 

PRISUTNOST PODZEMNOG
GRADA NA POVRŠINI

Prijedlog vanjskog uređenja prostora bazira se na uspostavljanju sustava trgova koji se pretapaju jedan u drugi, nemaju strogo definirane granice i namjenu. Moguća korištenja su naznačena kao: trg knjižnice-čitanje na otvorenom, skate park, open air (koncert/kazalište/kino, uslužne i prodajne djelatnosti, parkiralište. Posjetitelji se kreću prema vlastitom interesu, što Pijacal čini prostorom ne samo fragmentiranih aktivnosti, već i mjestom susreta i međusobnih utjecaja. Ovakav sustav prostora koji se „prelijevaju“ jedan u drugi otkrivaju na površini kompleksnost i logiku podzemnog grada koji postoji, ali ga posjetitelj nije svjestan. Cilj je da parterno rješenje naznači ili otkrije ono što se nalazi ispod njega, a što predstavlja bitan dio labinskog identiteta. 

EKONOMSKA LOGIKA I SAMOODRŽIVOST MKC-A

Predloženo je rješenje programatski i projektantski u potpunosti usmjereno samoodrživosti kompleksa rješavanjem dva osnovna pitanja: renoviranje nasuprot rušenju i ponovnom građenju te mogućnost komercijalizacije.

1) Praksa pokazuje da je prenamjena starih građevina često skuplja od novogradnje, a kvaliteta takvih prostora teško doseže standard i zahtijevane normative novih objekata. Kako vrijednost starih objekata leži u njihovim ambijentalnim i povijesnim vrijednostima, u projektu se kritički zauzima stav o vrijednim dijelovima kompleksa koji ce bit zadržani u izvornom obliku i onih koji će rušenjem omogućiti ostvarivanje veće vrijednosti i doprinijeti boljem funkcioniranju novih sadržaja.

2) Programski sklopovi projektirani su tako da pravilno funkcioniraju tijekom istovremenog korištenja, ali i kada su određeni dijelovi izvan uporabe ili imaju korisnike koji zahtijevaju neometan rad. U vrijeme kada se knjižnica ne koristi, njena polivalentna dvorana i internet caffe i dalje nesmetano funkcioniraju ili se mogu iznajmiti. Multimedijalni kulturni centar također unutar sebe ostvaruje potpuno neovisne režime korištenja za svaku pojedinu funkcionalnu skupinu. Artists in residence su tretirani kao apartmani s odvojenim pristupom s donjeg trga, uprava i uredski prostori postavljeni su vodeći računa o budućoj fazi prenamjene Lamparne. Centralnim smještajem u odnosu na čitav kompleks lako su dostupni iz svakog dijela, ali po potrebi i neovisni o njima.